e ljudofi... pozdrafchek svima =)
dakle... ne znam u kojem smjeru bude današnji post išel... al znam jedno... bebachica je u totalnoj zbunjoli =)
već jedno vrijeme nisam baš sposobna preracionalno razmišljati, a kamoli radit bilo kakve racionalne radnje... prestrašan kaos se zbiva u mojoj glavici... al... nadam se da bude uskoro sve došlo na svoje =)
muče me neke misli kaj su neki ljudi rekli za neke druge ljude =) (previše se "neki" ponavljaju... lol =p )
da... i opet bebachica lagano surfala po netu... i naišla na... hm... malo poveći textich... koji me je, btw, uspel i rasplakati jer... ma budete skužili... dosta podsjeća na prošlost koja je, kolko god duboko "zakopana" u mojoj glavi, uvijek na neku ludu foru "ispliva" na površinu... =(
efo texticha, pa užifajte i narafno, commajte =)
Tamo gdje ljubav počinje
Jeste li ikada čuli onu mitološku priču o ljubavi? Ja sam je davno čula i otada je postala moja vodilja kroz život. Nedavno me prijateljica podsjetila na nju...
Priča kaže da je Bog na početku, kad je stvarao čovjeka, stvorio samo dušu, a ne i tijelo. Ali to mu se činilo prejednostavnim pa je jednog dana dušu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u muško tijelo, a drugi u žensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traže po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se našli, ako se uopće pronađu...
Pitate li se sada kakva je ovo priča ili je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih piše, nikome ništa ne znače? Oduvijek sam sanjala da ću jednog dana napisati prekrasnu priču o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona snažna i jaka, kako je jača od svega i ništa je ne može pobijediti. To je bio jedan san. Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam trebala pisati priču, smišljati likove, nisam trebala ništa os m živjeti je. Život ju je napisao za mene. I sada ju pričam vama jer ne želim da na tako lijepu priču padne prašina i da ju proguta zaborav. Želim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj! Ispričat ću vam priču o jednoj ljubavi. Ispričat ću priču kako sam sretnica i kako sam našla svoju drugu polovicu duše, Ispričat ću priču o čovjeku mog života, Ispričat ću priču o ljubavi koju mi je dao, kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... Ispričat ću vam priču mog života...
Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono što nam omogućuje – između ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitološkom pričom o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kažem da je on jedan od glavnih likova ove priče.
Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. Sjećam se kako sam bila opčinjena tim čudom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz škole i istraživanje te sprave... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su čekale da budu otkrivene... Sama u tišini sobe upoznavala sam se s njim. Još i danas ne znam ni polovinu onoga što on nudi...
Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doći u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. Pričaš s ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjuješ misli, ideje; možda nađeš nove prijatelje.
I te je večeri Dinna ušla na chat. Hrpa pozdrava, bok, haj, ciao... i da hoćeš ne možeš zapamtit tko je tko, a ako te traže mail, uzmeš njihov i kažeš da ćeš se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata...
Jedne večeri uleti mi na private tako jedan «ave»... tako začuđujući pozdrav. Nitko me nikad u životu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i neće... Žao mi je što odmah nisam osjetila posebnost tog ave, tako da se ne sjećam tijeka razgovora. Sjećam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspoložena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjećam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog ave, ništa ne bi podsjećalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije tražio ni broj mobitela, ni mail, rekao je samo kako će me naći... Mislila sam: svakako, naći će me... nikad ga više neću čuti...
Ali ipak me jednog dana našao još jedan ave... To je bio Igor. Neka mi oprosti što se ne sjećam svih naših priča s chatova, ali što sam ja znala? Zar smo mogli znati?
Razmijenili smo mail adrese... Pisali smo si... Na novogodišnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmjeh na licu i prvu misao da je on netko tko me razumije. To je bila jedna od gorih Novih godina... Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih dočekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodišnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na život što mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoći, a nikad ništa ne traži... Zaista, spremna sam učiniti sve za ljude oko sebe, i ne tražim ništa zauzvrat. Čak ni zahvalu. Sve što sam uvijek tražila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pružio. Bolje rečeno, nikada nikome nije bilo stalo. A što je Dinna mogla učiniti? Toliko se stvari oko nje dešavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doći jednog dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla očekivati da će mi život dati tu osobu, ako mi je već tada skinuo osmjeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokušala s nekim o tome pričati, uvijek bi mi se smijali jer «nemoguće je da Dinnu išta muči, pa ona je uvijek nasmijana, šali se, ona ima sve...» Prava istina je da Dinna nikada nije imala ništa. I što je jutro, novogodišnje jutro primijenilo? Očito puno toga. I očito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zašto je mail od jednog Igora čitan toliko puta i zašto je ružno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je učinila ruža koja je bila u mailu...
Na našim chatovima pričali smo o svemu. Jednom me je pitao što bih htjela da dobijem za poklon od osobe koja me voli. Rekla sam mu ono što je istina, rekla sam da bi ruža bila dovoljna i tog jutra me čekala ruža. Točno onda kada je bila potrebna. Ispod nje je pisalo «Rekla si da bi i ruža bila dovoljna, nije prava, ali nadam se da ti se sviđa!»
Istina je da nije bila prava, ali je najljepša od svih ruža koje netko može dobiti. Možda je i dio ovog što sada osjećam upravo miris te ruže... Igor i ja trebali smo se naći 11.01.2001. točno u 17 h na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam čekala samo 10 minuta, čekala sam duže... pet puta duže. Bila sam uvrijeđena, bilo mi je žao. Ne znam zašto me život tako šibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovat mu da će se pojavit? Kad sam došla kući, poslala sam mu mail i «zahvalila» mu što se pojavio na Trgu, poželjela mu sreću u životu i to je valjda trebao biti kraj. Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savršenog smisla. Na kraju, zašto sam se uopće pjenila što se nije pojavio u 17 h u tenisicama, krem levisicama i tamnoplavoj suothland jakni kad nismo službeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila rođendan isti dan kada je i Igorov. Sjećam se da su svi bili pijani i da sam se pitala što radim tu; pitala sam se kako je Igor proveo svoj rođendan.
Za nešto manje od mjesec dana bližilo se Valentinovo. Sjećam se da je bila srijeda. Vani je padala kiša i pokoja pahulja snijega. Ljudi su šetali okolo zagrljeni, noseći ruže, mimoze. «Kako šugavo romantično» to je ono što sam tada mislila. A što drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu možeš samo poželjeti. Točno se sjećam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i pločniku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu. Što više htjeti, što više željeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica?
Došla sam kući, napisala mail Igoru i ovaj put ja njemu poslala ružu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kič. I nije li bit ljubavi da se osjeti da voliš svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se našli na chatu i o tome pričali. Čudno je kako smo se dobro razumjeli. Ispričavao se što on meni nije čestitao Valentinovo. Kao da je trebao – bilo je dovoljno što je bio tu, što je netko razumio.
Bilo je to vrijeme kada su počeli snovi, ili bolje rečeno kada je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog početka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj žici koju imam. Kakva žica, pitala sam se tada. Pretjeruje. Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje «Dinna, tko li te to toliko povrijedio?» Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to. «Ima žena koje zaključaju srce poput dragog kamena.» A on me otključavao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve što se moglo reći, rečeno je. Saznala sam zbog čega je on izgubio vjeru u ljude, zbog čega je tužan, zbog čega mu moja žica vraća osmjeh na lice. Volio je, volio, a onda preko noći je nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali nešto nije štimalo. Otišao je na pregled, on je ispao «krivac» za to i san mu se pretvorio u prazninu. Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato što sam ga žalila. Zašto ga žaliti? On je čovjek, on ne treba sažaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba sažaljenje. Tada sam više nego ikad do tad željela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noći može nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode. Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jača od svega? Kako imati snage i otići kad nekog voliš?
Što je vrijeme više odmicalo, sve smo se češće čuli mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo već tada vidjeli. Još uvijek se smješkam kad se sjetim njegove priče o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretan kad je pričao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci. Kad bi išao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se. Čime sam ga zaslužila, pitala sam se.
U 6. mjesecu bila je nekakva fešta u studentskom domu. Obećale smo curama s faksa da ćemo doći pa smo otišle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, dečka s kojim sam nešto mutila dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa ići na utakmice, ali nikada ništa nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te večeri postalo je očito, ali nisam mogla ni sebi objasniti. Kako objasniti činjenicu da dok te neki dečko, koji ti je još donedavno bio jako drag, ljubi ne osjećaš baš ništa? Kako objasniti da se u tim trenucima pitaš kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono što mi se motalo po glavi. Idućih dana odgađala sam susret s Darijem. Morala sam učiti, idem doma ovaj vikend i slične fore. Činjenica je da sam se osjećala jadno i postiđeno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. Otišla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u životu poslužila ženskom podlošću zbog koje se i danas mrzim. «Nema smisla, ionako se nećemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budeš htio, možemo se čuti.» Prvi put tako nešto iz mojih usta, a ponekad mi se čini da je sve ovo što se sad dešava samo kazna za to.
Kad je prošlo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da ne zna što mi radi. Vjerojatno i nije znao. A kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da već tada zamišljam kako će izgledati susret s njim. Da već tada idem leći i maštam o njemu? Kako je mogao znati da sam bila tvrdi orah? Kada sam još uvijek bila na distanci, još uvijek u svom svijetu. Možda da nisam odlučila da pričekamo sa susretom do jeseni, možda bi bilo drugačije. Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razočaran. A onda je napisao kako je možda tako i pametnije. On će ionako biti uvijek tu i čekati. «Ako sam čekao 2 godine, što je onda još 2 mjeseca?»
Idućih dana otišao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepše osjećaje pretočene u riječi. Kako je samo jasno shvaćao ono što mu dugo nije rečeno, ali je napisano još dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova. San o maloj uvali u kojoj smo sami; otkrila sam mu da želim naučiti roniti i skakati na glavu. Nekoliko dana kasnije, točnije drugi dan nakon što je stigao u Pulu, pronašao je našu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se može učiti skakati na glavu. Tu je uvalu učinio našom uvalom. Posadio je dunju u uvalu, učinio je to za mene. Bilo je tako divno čuti to. Možda sam se smješkala u slušalicu i proglašavala ga luđakom, ali činjenica je da je već tada bio duboko u srcu i da sam već tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad ću ga napokon vidjeti.
Živjela sam taj 9. mjesec od njegovog poziva do poziva. Ništa mi nije imalo smisla, ništa osim njega. čekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdržim do idućeg poziva. Mami ništa nije bilo jasno, otkud Igor. Tko je i zašto me zove? Saznala je nešto kasnije.
Došla je i ta jesen, dugo očekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oči čovjeka mog života, svog dečka iz sna. između gužve i buke na Trgu, tražila sam ga pogledom, pitala samu sebe hoću li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ružom u ruci, pojavio se muškarac svijetle kose u tamno plavoj košulji i trapericama sa onim čudnim sjajem u oku koji mi je bio poznat od nekud. Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. Šutjeli smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snažno zagrlili. Još i danas osjećam taj čvrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve što sam osjećala bile su hladne suze koje su mi se spuštale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. počeli su moji snovi. Nikada nisam jače osjećala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica. Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vječnosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste riječi, iste stvari činili, počeli smo plašiti sami sebe. Otkrivali smo jedno drugom snove i želje, gradili svoje planove i crtali si budućnost; našu budućnost. Novu smo godinu dočekali sa toliko planova i želja, pričao mi je kako će me odvesti u Pulu u našu uvalu «tamo gdje ljubav počinje», kako će mi pokazati sva mjesta svojih dječačkih nestašluka tamo i kako ćemo zajedno napisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta «Igor voli» koji je napisao prije puno godina. Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, slušati ga kako diše i kako priča; sve što sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmjeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvijetljene samo svjećicama s bora. Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bio tu pored mene. Da anđeli s neba siđu i zatraže od mene da pođem s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih; «volim te» na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio života za koji se živi. Nitko se nije volio te noći više nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije živio svoje snove kao što smo mi živjeli te noći. Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih; on je bio tu, i samo je to bilo važno; prva naša zajednička Nova godina.
A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina počeli su se buditi njegovi strahovi; upleli su se u naše snove i počeli nas vući na dno. počeli su se buditi aveti prošlosti, strah od budućnosti; počeo se mijenjati. počeo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zaslužujem puno više od njega, kako mi nema pravo uskraćivati snove koji su mi prirodom dani i kako ću mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne može dati, oprostiti. Rekao je da me previše voli i da ne može biti sebičan i tražiti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmjehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da griješi. Samo je napisao poruku «Snovi pripadaju drugima» i otišao. Vrijeme je otada stalo. Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da griješi? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Naima se budim, osjećam njegov dah na svojim usnama, okrećem se po krevetu i osjećam se tako slabo. Stojim u mjestu sa našim snovima, ne mogu se pomaknuti; osjećam njegove suze i grčeve srca dok je tražio od mene da ga pustim. Nestajem u tišini, živim u trenucima naše prošlosti i sanjam naše snove, nadam se da su još uvijek dio naše budućnosti.
Tako mi je blizu, na momente se čini da čujem kako diše pored mene. Dišemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena, ali tako prokleto duge minute koje se čine da nikada neće stati. U glavi se vraćaju naši trenuci, slike naših snova, tako žive i jasne kao dio stvarnosti. Jednom mi je na uho šapnuo kako sam ga uništila za sve druge, kako će postojati samo za mene. A vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvaćam kako ga nisam uništila ja za sve druge žene, učinila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, još bi uvijek živjela svoju priču i šaputala njemu na uho drugačije riječi od ovih.
I sve što želim je da me odvede u našu uvalu, tamo gdje je počela naša ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vječnosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku, da ostanem u snu, jedinom snu kojeg sanjam, a zove se Igor.
Ne znam da li je ovo najljepša ljubavna priča koju ste ikada čuli. Najljepšu čeka nagrada, ali ne pišem zbog nagrade. Pišem jer sam svoju priču htjela ispričati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim. To sam do sada uspjela samo s njim, ali je život tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad misliš da ih najčvršće držiš.
Ovo je priča o ljubavi koja će trajati vječno. Ovo je priča o najčistijoj i najiskrenijoj ljubavi. Ova priča neće završiti točkom na kraju rečenice, ovdje nije njen kraj.
Uvijek je spominjao nekakvu žicu koju imam u sebi, koja me čini posebnom i drugačijom od svih drugih. Istina, imam žicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu našla i nikada je neću pustiti. Sve što želim da shvati i da prihvati; uvijek je govorio da žene biraju. Ja sam odabrala.
Stih jedne pjesme kaže «sve prave ljubavi su tužne». Zar baš sve moraju biti tužne?
i tak znači... to bi bilo to za danas =)
pusek&agek svima =)
i ofc, pozzek =p
mene jesi..trazim.. zujim.. :D Kissach & Hugach